Volim gostima ponuditi dobro vino. Obično tražim vino kakvo, po mojoj procjeni, nisu još pili i ne pričam o njemu prije prvog gutljaja. Volim vidjeti kako reagiraju na nešto posebno. I u pravilu mi se sviđa kako reagiraju žene, a sa “svojima”, muškarcima, nisam sasvim zadovoljan. Žene, barem prema mojim iskustvima, piju iskrenije, ali i poprilično “muškije” nego muškarci.
Bilo nas je šestero kad sam potočio tu, Englezi bi rekli “the”, graševinu Vlade Krauthakera: izbornu berbu prosušenih bobica 2007. Tko još ne zna, riječ je o prvom hrvatskom vinu koje je bilo u ponudi godinama ponajboljeg svjetskog restorana, The Fat Duck (Debela patka iliti raca), koji nedaleko od Londona drži jedan od najboljih svjetskih kuhara Heston Blumenthal. Čašu tog slatkog vina gošće su prihvaćale pomalo nezainteresirano, ne prekidajući razgovor, no čim su je prinijele nosu, oči su im zasjale poput reflektora. Već pri prvom gutljaju sasvim su se koncentrirale na vino. I bile su iskreno oduševljene.
“To je nektar, to je med, to je najbolji sladoled! Zašto to češće ne pijemo? Zašto je u tako maloj boci? Probaj, probaj” – ispitivale su i nagovarale jedna drugu na kušanje. Nije ih zanimalo koja je to sorta, kad je grožđe brano, u čijem je podrumu vino odnjegovano, pa čak ni koliko stoji. Na to im pitanje, doduše, ne bih mogao ni odgovoriti jer se ta graševina u Hrvatskoj gotovo nije ni mogla kupiti. Blumenthal ju je prodavao za 75 funti (vrijedilo je to tada oko 850 kuna). To i nije previše skupo jer toliko stoje dobra predikatna vina i u našim restoranima.
Damama je, dakle, bilo važno da im je vino fino i to su bezuvjetno pokazale, a gospoda su bila suzdržana. Znali su što su predikatne berbe, znali su koliko ta vina mogu biti slatka, a koliko skupa, znali su naravno i za Vladu Krauthakera. Počeli su pričati o stilovima koji im se sviđaju ili ne, te o sauternesima, glasovitim bordoškim slatkim vinima koje su pili, a proizvode se od sasvim drugih sorata i sasvim drugom tehnologijom. O samoj je graševini bilo malo riječi. Razgovor je tekao otprilike kao da gledamo Ferrari i uspoređujemo ga s Aston Martinom u kojeg nikad nismo ni sjeli, a inače vozimo polovnog karavana dizelaša ili benzinca preuređenog i za plin.
Ponuda vina je već po broju stilova višestruko bogatija od ponude automobila. O broju dobrih proizvođača i njihovih etiketa ne treba ni govoriti, a bezuvjetna je istina da se vino razlikuje i od boce do boce. I zato svakoj treba pristupati sasvim otvorena srca, a tu su žene ponovno snažnije.
Treba priznati i kako dame stvaraju vinsku modu. Popularnost nekog vina vidi se najbolje po tome koje se najviše toči na čaše u zračnim lukama. Počelo je prije 30-ak godina narudžbama “glass of chardonnay” i popularnost te sorte završila je s pričom “ABC” odnosno “Anything But Chardonnay” iliti daj mi bilo što, samo da ne bude taj dosadni šardonaj.
Popularizirale su žene u zračnim lukama potom sauvignon blanc. Vrištale su do dvadeset-dvadesetih zelene mirisne note zračnim lukama Dubai, Istanbul, Amsterdam, Frankfurt, Pariz, Doha, London, Antalija i Madrid, kojima na godinu prolazi najviše putnika, a danas se najčešće naručuje pinot grigio u svojoj bazičnoj, treba iskreno reći i najglupljoj, apsolutno beskarakternoj varijanti Južnog Tirola na sjeveru Italije poznatijeg i kao Alto Adige. Popularnost tog vina je apsolutno jedino što zamjeram ženskom dijelu vinskog svijeta i molim ih da se vrate chardonnayu, ako već nisu dovoljno snažne da na pobjedničko postolje uzdignu rizling ili, barem, furmint odnosno moslavac.
Što žene vole, odnosno što žene piju, to će uvijek biti najpopularnije vino. I dobro je da žene pričaju o vinu koje kušaju, bez obzira na to koliko o njemu znaju. One se ne plaše kakav će dojam njihove riječi ostaviti i ne traže pojmove iz stručnih vinskih analiza nego jednostavno kažu što misle. Bilo to dobro ili loše. A muškarci žele zazvučati mudro. Prihvatit će, ili barem hiniti da prihvaćaju, autoritet onoga tko im služi vino, no svoje će mišljenje sakriti. Svaki pravi muškarac, uostalom, najbolje vozi i sve zna o nogometu, seksu i vinu. Malo ih, međutim, zna da poslovica “in vino veritas” ne mora značiti samo da se nakon nekoliko ispijenih čašica govori istina. Znači i to da svako vino zaslužuje samo istinite i iskrene riječi.
Ova priča ispričana je kao dojam s jedne prijateljske večere, a u stvari je sukus desetljetnih iskustava s kušanja vina na kojima su bili entuzijasti, a ne profesionalci. S obzirom na to da sam u njoj pomalo ocrnio svoj spol, nadam se da i ja ne zvučim tako “mudro” razgovarajući o temama u koje se (ne) razumijem onoliko koliko se prosječni konzumenti (ne) razumiju u vino.
A sad, početkom ožujka i uoči Međunarodnog dana žena, predlažemo nekoliko velikih hrvatskih vina za žene koje će u njima znati “muški”uživati.
Jagunić Blanc de Noirs Extra brut plešivičke obiteljske vinarije bijeli je pjenušac od crnog pinota, što je najcjenjenija kategorija među pjenušavim vinima. Na etiketi godina ne piše, no grožđe je iz odlične berbe 2019. U vinogradu Veliki dol urod je bio reduciran, brali su oko 1,2 kilograma po trsu, a bazno vino odležavalo je u kombinaciji rabljenih bačava i inoksa. Nakon druge fermentacije u boci pjenušac je odnjegovan na finom talogu dvije godine. Izvrstan je, bogatih aroma i okusa, pristaje kamenicama kao i suhomesnatim proizvodima, a butelja je 150 kuna ili 19,91 euro.
Malvazija Festigia porečke Lagune niz je godina pouzdan vinski izbor, a potvrdilo je to i premijerno kušanje istarskih vina berbe 2022. u Esplanade Zagreb Hotelu sredinom veljače. Prošlogodišnja Festigia miriše na tropsko voće i jabuku, a potom na makiju, odnosno primorski gustiš. U Zapadnoj Istri, vinorodnom području između Limskog kanala i do ušća Mirne u Jadransko more, suša je lani bila manje izražena nego u drugim dijelovima Istre pa je ova malvazija vino finog i mekanog okusa. Berba 2022. nije još u prodaji i željno je iščekujemo, a 2021. u Konzumu stoji 11,68 eura.
Venje bijelo 2006. Ive Enjingija iz Kutjeva bez sumnje spada među najbolja hrvatska bijela vina svih vremena. Iako je od berbe prošlo više od 16 godina, vino je sad u punoj snazi. Venje je naziv vinogradarskog položaja u Hrnjevcu na kojem je Enjingi 1997. posadio pet bijelih sorata: graševinu, rizling, sivi pinot, traminac i sauvignon. Već je 1998. imao prvu berbu. Grožđa je bilo malo pa je sve vinificirao zajedno i vino poslao 2004. u London na prvo Decanterovo ocjenjivanje.
Proglašeno je najboljim bijelim vinom miješanih sorata s cijenom do 10 funta, a naslov u Decanteru nakon toga bio je “Hvala Bogu na hrvatskim bijelim vinima”. Ta berba 1998. nije bila u prodaji, a 2006. prva je koja je bila bolja od nje. Senzacionalno vino u Vrutku stoji samo 19,64 eura.
Grabovac Trnjak Riserva 2018. jedino je šire dostupno vitkije crveno vino od prekrasne izvorne sorte Dalmatinske zagore te zapadne Hercegovine koja je prije 20-ak godina gotovo nestala iz vinograda. Hercegovačka obitelj Nuić te Grabovci iz Prološca pokraj Imotskog najzaslužniji su za očuvanje trnjka ili trnka, a brigu i uloženi trud sorta nam pošteno vraća velikim vinima. Srednjeg su tijela, istovremeno elegantna i koncentrirana, vole drvo i traže vrijeme. Butelja obitelji Grabovac koja ulazi u petu godinu života dobar je izbor za upoznavanje sorte, a u vinotekama poput Vivata i Wine&More stoji oko 21 euro.
Dingač Sveta Lucia ponos je vinarije Saints Hills Ernesta Tolja. Vinograd obiluje svime što prija ovoj sorti: suncem, vapnenačkim tlom punim kvarca, mineralnošću i dobrim vjetrovima. Plavac koji ovdje raste ima specifične izražene voćne arome suhih šljiva i višanja, te sekundarne duhana i tamne čokolade. Izuzetno je bogat i mirisan, ali pitak i blag na nepcu. Odležava 24 mjeseca u novim bačvicama od francuskog hrasta, a na tržište “izlazi” nakon tri godine u podrumu. Aktualna berba na tržištu je 2018. i stoji oko 50 eura. Ovih je dana predstavljena jedinstvena vertikala od 10 berbi Svete Lucije, između 2011. i 2020. Takvom se pričom malo tko u svijetu može pohvaliti, a kamoli u Hrvatskoj.
Graševina Ledena berba 2018. vinarije Kutjevo jedno je od vina koja, dobra je dosjetka, “žene vole kad ih piju muškarci i obrnuto”. Kutjevo je najveći proizvođač predikatnih vina u Hrvatskoj, a ova je graševina bila najbolje ocijenjena na specijaliziranom ocjenjivanju Olaszrizling Grand Tasting prije dvije godine u Pečuhu. Miriše na med, izražene kiseline u finom su balansu sa slatkoćom, a okus je pun i dug, ukratko su ovu ledenu graševinu opisali ocjenjivači iz Mađarske. Vrijeme koje je u međuvremenu prošlo moglo joj je donijeti samo dobro. U internetskoj prodavaonici Kutjeva u ponudi su berbe 2008. i 2009., a bočica od 0,375 litara stoji 75 eura.
Piše: Ivo Kozarčanin – Bakhov sin
