Amo čaše svi jer danas je dan kad slavimo:
Sveti Vinko vina nama daj, Sveti Vinko mi smo tvoji znaj.
Budi s nama ove dane ti, volimo te Sveti Vinko mi.
Budi s nama, jubavi daj nam, čuvaj nam lozu i poje,
plavac, kadarun, malvasiju i naše plavo more.
Dio je to stihova pjesme koju je napisao poznati konavoski vinar Andro Crvik. Klapa Maestral snimila ju je 2006. za feštu Svetog Vinka koja se tradicionalno slavi 22. siječnja u mjestu Komaji na krajnjem jugu Hrvatske u kojem je i obiteljska vinarija Crvik.
U Baranji za Vincekušu objesimo kobasicu, vinom lozu zalijemo i mi malo popijemo.
Pozovemo prijatelje, tamburaše sa svih strana i do jutra tad slavimo Svetog Vinka zaštitnika
Sveti Vinko, zaštitniče vinograda i vinara, nek’ godina bude plodna puna vina baranjskoga…
Neka žive običaji naši stari u Baranji: uvijek dobra vina pili, prijatelje ugostili.
Tako tamburaši sviraju i pjevaju prvom vinskom blagdanu u godini na krajnjem istoku Hrvatske, a širom Lijepe naše vinogradari i vinari Svetog Vinka slave “otvarajući” sezonu vinogradarskih radova.
Važno je na Vincekovo odrezati nekoliko grančica s trsova, staviti ih u vodu i na toplo, najčešće u kuhinju te sljedećih tjedana pratiti kad će propupati i prolistati. Prema bujanju orezanih grančica domaćin će moći “predvidjeti” kako će mu vinograd roditi. Prilikom rezanja grančica trs se poškropi prošlogodišnjim vinom i na njega objese kobasice, slanina i drugi suhomesnati proizvodi. Tako mu se “pokaže” što se od njega u novoj vinogradarskoj godini očekuje. Sve se radi u društvu pajdaša i tamburaša koje domaćin nakon ceremonije i počasti hranom pripremljenom u vinogradu. Uglavnom je riječ o kobasicama i slanini pečenima na vatri te gulašima i paprikašima kuhanima također na otvorenom, bez obzira na vremenske (ne)prilike.
Sam Sveti Vinko, odnosno San Vicente de Zaragoza, za života s vinom nije imao veze. Odabrali su ga i za “vinskog sveca” zbog imena te datuma na koji je ubijen, a koji je i prikladan za obilježavanje početka vinogradarske godine. Bio je ranokršćanski mučenik, rođen u drugoj polovici 3. stoljeća u Zaragozi u kojoj je proveo i najveći dio života. Tamošnji biskup Valerije školovao ga je i zaredio za đakona. Budući da je biskup imao govornu manu, Vinka je zadužio da propovijeda po cijeloj biskupiji. Bilo je to vrijeme apsolutističke vladavine rimskog cara Dioklecijana, za kojeg se vjeruje da se rodio u Saloni, današnjem Solinu. Zloglasni je car progonio kršćane pa je njegov namjesnik Dacijan zatvorio i Vinka. Ponudio mu je slobodu ako Sveto pismo “preda vatri”, no Vincent je milost odbio govoreći kako su on i biskup spremni pretrpjeti sve za svoju vjeru, te da se ne mogu obazirati ni na prijetnje ni na obećanja. Ljutit zbog takvog odgovora, Dacijan je zapovjedio da mu tijelo razderu željeznim kukama, a rane natrljaju solju. Potom su ga pekli na vatri, bičevali pa zatvorili u ćeliju s razmrvljenom keramikom po podu. I to je preživio. Premjestili su ga u udoban krevet, kako ne bi umro kao mučenik, i u njemu je izdahnuo 22. siječnja 304. godine. Truplo su bacili strvinarima, ali došao je gavran koji ih je otjerao. Potom su ga stavili u vreću napunjenu kamenjem pa spustili u more, ali isplivalo je. Na obali ga je pronašla pobožna udovica i sahranila. Nakon što je uspostavljen mir, na mjestu pokopa podignuta mu je kapela.
Njegovi su posmrtni ostaci navodno 1175. doneseni u Lisabon. Neki tvrde kako su još 864. preneseni u Castres na jugu Francuske, a u Cremoni, Bariju i još nekim gradovima također se hvale kako posjeduju njegove relikvije. Vinku u čast u 6. stoljeću je podignuta crkva u Parizu, a u Rimu su tri. Danas je zaštitnik Portugala, Lisabona, Valencije, Zaragoze i Vicenze te staklara, mornara, vinogradara, vinara, trgovaca vinom, proizvođača octa, krojača i modistica te brojnih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.
Prijašnjih se godina kod nas na Vincekovo znalo i brati lanjsko grožđe za predikatna vina poput izborne berbe prosušenih bobica. Prije deset godina tako je zagorski vinar specijaliziran za slatka vina Boris Drenški iz Rusnice pokraj Huma na Sutli slavio Svetog Vinka berući 22. siječnja bijeli pinot, a za ledenu berbu još je na trsu ostavio je chardonnay, sauvignon i rizvanac. Ove godine je pitanje hoće li takvih vina biti. Jesen je u kontinentalnoj Hrvatskoj bila pretopla i prevlažna da bi je grožđe “preživjelo” bez da počne trunuti.
Uz Svetoga Vinka još su tijekom godine četiri glavna vinska blagdana koja su bila povezana s radovima u vinogradu. Na Svetoga Jurja, 23. travnja, prema starim običajima sadili su se mladi trsovi, a u postojećim vinogradima završila je rezidba pa su se šiljili kolci te loza okopala i pognojila. Na Svetog Ivana Krstitelja 24. lipnja morao se vinograd drugi put okopati te poplijeviti i povezati. Sveti Mihovil, 29. rujna, označavao je početak berbe ranih sorata i konačnu pripremu za “pravu” berbu. Zahvaljujući klimatskim promjenama, u današnje je vrijeme već na Miholje dobar dio mošta provrio pa ga na Martinje, 11. studenog, samo simbolično krstimo u vino.
Simboličko značenje danas ima i Sveti Bartol, 24. kolovoza. Na taj se dan u vinograde kontinentalne Hrvatske postavljao klopotec, drvena naprava koja je stvarala buku kako bi otjerala čvorke. Ovi pernati svežderi u proljeće jedu meso pa traže kukce, kišne gliste pa i puževe, a ljeti prelaze na “zdravu” hranu. Među voćem najdraže su im bobice grožđa i rade veliku štetu u vinogradu. Ali danas više ne krajem kolovoza: grožđe nekih sorata slatko je već na početku mjeseca pa i ove ptice velike poput kosa “napadaju” ranije. Tako se još samo Sveti Vinko obilježava u pravo kalendarsko vrijeme: u siječnju, prije nego što sokovi počnu kolati lozom.
Piše: Ivo Kozarčanin – Bakhov sin
