Legenda kaže kako je pedesetih godina prošlog stoljeća Claus Josef Riedel, čiji su preci još 1756. osnovali danas glasovitu austrijsku obiteljsku tvornicu stakla, pozvao podjednako glasovitog bordoškog vinara baruna Rotschilda na kušanje i ponudio mu njegovo vino u različitim čašama. Barun je svaku čašu ocijenio drukčije, a brzo se i vinskim svijetom proširila priča kako čaša utječe na miris i okus vina.
Clausovom sinu Georgu Josefu Riedelu izbor čaša po boji i stilu vina nije bila dovoljan pa je 20-ak godina poslije počeo razvijati program “Varietal specific”, odnosno proizvodnju različitih čaša za vina od pojedinih sorata vinove loze. Aktualni direktor tvrtke, Georgov sin Maximilian Josef Riedel, prije devet godina predstavio je i prvu “hrvatsku” čašu i to za malvaziju istarsku bijelu.
U oblikovanju čaše Riedel Malvasia Istriana sudjelovalo je 50-ak naših vinara i sommeliera, a praksa je pokazala kako je ta čaša na dugom stalku, visoka je 34,5 centimetara, odlična i za šampanjce te ponajbolje pjenušce. A baš su čaše za pjenušava vina dobra poveznica vinskog i modnog svijeta, samo što se moda mijenja od sezone do sezone, a tri “šampanjske” čaše obilježile su posljednjih 300 godina.
Tijekom 19. stoljeća oni koji su si mogli priuštiti šampanjac pili su ga uglavnom iz širokih čaša coupe, što se može prevesti kao bokal. Koristila se nekoliko stoljeća, a zvali su je i saucer, odnosno tanjurić na engleskom i francuskom. Znamo je iz filmova čija se radnja odvijala prije stotinjak godina, poput Titanica ili Velikog Gatsbyja. Navodno su oblik i veličina ove čaše odabrani prema lijevoj dojci Marije Antoanete (1755. – 1793.), supruge Luja XVI., posljednje i najomraženija kraljica apsolutističke Francuske kojoj se pripisuje i poruka siromašnima neka jedu kolače, ako nemaju kruha.
Za njezina je života čaša coupe postala popularna u višim slojevima, ali prva je napravljena još 1663. Prije toga kler je pio vino iz velikih staklenih čaša, bogataši iz manjih kristalnih s puno ukrasa, a puk iz vrčeva. Sve veća popularnost novog vina, pjenušavog, tražila je i novu čašu, zato što su se oni koji su ga pili željeli razlikovali od ostalih. Coupe je vrlo lijepa čaša, prikladna za “gradnju” staklenih piramida na prijemima i svečanostima, ali neprimjerena pjenušavim vinima. Mjehurići brzo bježe kroz široki otvor, a ni arome boljih vina ne usmjeravaju se u nos.
Tridesetih godina prošlog stoljeća počela je moda ispijanja šampanjca iz flauta, Englezi kažu “flute”, uskih i visokih čaša u kojima se jako lijepo vidjelo kako mjehurići perlaju. No, vrh te čaše toliko je uzak da nos u njega ne stane pa se miris dobrog pjenušca ne osjeća dovoljno.
Piti šampanjac iz flaute je poput odlaska na koncert s čepovima za uši. Ta čaša neće dopustiti uživanje u onome što je u njoj – rekla je Maggie Henriquez, Venecuelanka koja od 2009. vodi glasovitu šampanjsku kuću Krug.
Flaute su dobre za jednostavnija pjenušava vina, ona gazirana ili proizvedena metodom charmat, tijekom koje vino drugi put fermentira u tanku. To su jednostavniji i jeftiniji pjenušci prosecco, cava ili cremant koji nemaju izraženije mirise i uglavnom se piju zbog zabave, a ne uživanja u vinu. A dobar pjenušac prvenstveno je dobro vino, prvi je redak crvene knjižice koju je šestogodišnjem sinu sredinom 19. stoljeća rukom pisao Joseph Krug, osnivač kuće koja i danas postavlja najviše standarde u proizvodnji pjenušavih vina. Dobra pjenušava vina danas pijemo iz tulipan čaša koje imaju šire tijelo u kojem se lijepo mogu otvoriti arome, a pri vrhu se sužavaju kako se mjehurići ne bi prebrzo izgubili.
Osim za razvoj i usmjeravanje aroma, oblik čaše važan je i za okus pa je uvjetovan osjetilnim pupoljcima na jeziku. Osjet za slatko je na vrhu jezika, za slano odmah iza, na njegovoj sredini, za kiselo s lijeve i desne strane jezika, a za gorko na njegovu kraju. Za chardonnay, koji u pravilu ima manje kiselina zato treba odabrati široku čašu. Ona će usmjeriti vino na krajeve jezika pa ćemo osjetiti više kiselina nego što ih ima i vino će djelovati svježije. Čaša za desertna vina manja je i uža kako slatkoća ne bi “pala” baš na vrh jezika gdje se najviše osjeća i tako prekrila ostale okuse. Ona za rizlinge, čija je glavna osobina mineralnost koja se prepoznaje po ugodnoj slanosti, “vodi” vina baš tamo gdje se osjeća slano. U vinu je taj okus izrazito nježan pa mu treba dati šansu da se bolje “izrazi”.
Važna je i veličina. U pravilu se bijela vina piju iz manjih čaša nego crvena, isto tako svježija i jednostavnija vina nego kompleksnija i zrelija kojima treba zraka da se otvore i prikažu u punom svjetlu. Za pravi užitak u vinu vinoljubac bi kod kuće trebao imati pet čaša. Ona za vitka bijela vina poput rizlinga i sauvignona može poslužiti i za pjenušac, iako će svaki ljubitelj zvijezda u čaši nabaviti “tulipanke” . Velika i široka čaša koja se pri vrhu sužava dobra je za bijela vina burgundijskog stila poput “masnijih” chardonnaya, nježnija crvena poput delikatnih crnih pinota ili ponajboljih frankovki, kao i za macerirana bijela vina koja nazivamo jantarnima. Puna crna vina bordoškog tipa pa i naši zreli plavci ili vranci traže veliku čašu kojoj je obujam jednak butelji ili veći, ali ne previše široku, a manja čaša koja se pri vrhu širi bit će primjerena desertnim vinima pa i dobrim destilatima koji se, podsjetimo, piju nakon jela. Najbolji aperitiv je ipak dobro pjenušavo vino.
Vrhunska vinska čaša stoji od 50 kuna naviše, do 50 eura, a razbije se puno lakše od one koja stoji pet kuna. Relativno često se mogu u prodavaonicama trgovačkih lanaca pronaći relativno dobre čaše koje stoje 10 do 15 kuna po komadu. To su čaše za goste. Za intimna uživanja u vinu isplati se platiti više pa više i paziti na njih.
Piše: Ivo Kozarčanin Bakhov sin
