U prvom vikendu održavanja 57. Šokačkog sijela u Županji, sve su oči bile uprte u pozornicu dvorane Mladost na kojoj se u sklopu otvorenja ove manifestacije održao i izbor najljepše cure Šokadije, Šokački cvit. Pozornicom je prošetalo čak 12 prekrasnih cura noseći posebno odabrane nošnje koje su iz škrinja i ormara izvadile njihove bake i mame, spremajući tako djevojku da je vidi ‘svit’. Neke nošnje koje su te večeri pokazane publici i žiriju bile su starije od 150 godina.
Prvi se izbor ovog tipa održao davne 1969. godine na drugom Šokačkom sijelu kad se po prvi put birala najoriginalnija i najljepša muška i ženska narodna nošnja i ljepotica Šokačkog sijela. To je bilo nešto novo, nešto lijepo, što je Županji nedostajalo, a ujedno se ukazala prilika mnogim mladim djevojkama da privuku pažnju svojom ljepotom i bogatom narodnom nošnjom. Natjecateljice nisu bile samo iz Županje i obližnjih sela, nego i iz sela oko Vinkovaca, Ðakova i Sl. Broda. Dugi niz godina pobjednica je nosila titulu najljepše Šokice Sijela, da bi od 1995. nosila titulu Šokačkoga cvita. Prva izabrana najljepša Šokica Šokačkoga sijela bila je Marica Parašilovac iz Gradišta, tadašnja učenica županjske Gimnazije.
Više od pola stoljeća kasnije, s jednakim se žarom cure spremaju za ovaj izbor nadajući se kako će upravo one dobiti najbolje ocjene prosudbene komisije i ponijeti titulu Šokačkog cvita za iduću godinu. Prosudbenu komisiju čine Katarina Bušić, muzejska savjetnica Etnografski muzej Zagreb, dr.sc. Martina Kelava, ravnateljica i viša kustosica muzeja Cvelferije,Drenovci, Katarina Dimšić, kustosica Muzej Slavonije Osijek i Josip Forjan, voditelj Centra za tradicijsku kulturnu baštinu(KUC Travno) Zagreb koji prije samog izbora od svake cure očekuju predstavljanje nošnje i kraja iz kojeg dolaze. Uz ljepotu djevojke članovi prosudbene komisije ocjenjivanju su i starost i očuvanost nošnje, kao i umijeće nošenja toga starog ruha. Djevojke moraju predstavljati cjelinu skladnosti nošnje, mladosti, ljepote stasa, hoda i ljupkosti, pri čemu su detalji poput načina češljanja, ukrasa na glavi, na rukama i vratu, te izbor čarapa i obuće vrlo važni. Na 57.Šokačkom sijelu titulu “Šokački cvit” proglašena je Antonija Tonka Oršolić iz Županje, Josipa Jagodanović iz Bartolovaca nedaleko Slavonskog broda je prva pratilja, a titulu druge pratilje ponijela je Ana Bićanić iz Slatine.
Kako su nama sve djevojke bile prekrasne i svaka je za nas Šokački cvit, predstavljamo vam ih svaku pojedinačno pričajući priče o nošnjama koje su, uz njihovu mladost i ljepotu, zabljesnule i ove godine. U čitanju obratite pažnju na tradicionalne izraze i opise koji se i dan danas koriste u svakodnevnoj komunikaciji Šokadije. Da bude lakše, evo još nekih detalja koje trebate znati. Osnovu svake nošnje ovog kraja čine oplećak, rubina, marama, pregača. Suvremenim rječnikom riječ je o bijeloj košulji, često s nabranim rukavima i faldama na leđima, bijelom suknjom na falde s rubom od čipke ali i različitim vezom, pravokutnom maramom i pregačom od svile kojima su se prekrivala leđa i prednji dio suknje (mogu biti vezeni zlatom). Budete li se pitali kako nastaju frizure, znajte da se djevojačka kosa dijeli na tanke trake, a za većina valova i podignutih šiški koristi se i dan danas voda i mast. Za učvršćivanje kose koristi se bjelanjak.
Antonija – Tonka Oršolić iz Županje za Šokački Cvit je odjenula nošnju iz 1930 godine. Sastoji se od čistog oplećak, trukovanog komosnog rokokoa, vunene suknje na crveno i komosnog pregača na grane ukrašenog srebrnim sikovima. Na nogama su bile komosne cipelice i vitane vunene čarape. Na leđima pantlike vezene zlatom i na prsima novac i zrnje. Na glavi je Antonija-Tonka bila ukrašena sa zrnjem po čelu i glavi, šneklama, vincem i klasom. Nošnja se nosila na misu za Božić i Sveta tri kralja i nosile su je cure koje su bile pred zaruke. Nošnja je iz Baranjskog Petrovog sela iliti Petarde.
Josipa Blaževac iz Gradišta odjenula je svečano ‘ruvo’ koje je staro preko 100 godina. Počešljana je u divojačku pletenicu i zakitita šumicom i ružicama rađenim od guščjih pera. Na sebi ima šljokani oplećak i rubinu a preko toga zapreg i maramu šareni svilenac. Riječ je o marami rađenoj zlatom preko papira. Na nogama sui prtene čarape i sandalete, o za pojasom srmana tkanica i pravi dukati.
Lea Marija Kobaš iz Županje na nogama ima opanke mašlance i čarape s gulicama, štrinfe. Potom malu rubinu od prostog tkanja koja po rubu ima heklanu čipku. Preko toga je unterok s volanom po rubu ručno šlingan. Najlipše plavo je štikana vezenka (vrsta čipke) koja datira iz 1890.-ih iz poznate Županjske starosjedilačke obitelji Galović po selu Dragojević. Lea Marija je opasana srmenom tkanicom preko koje je srmani pregač. Nošnja se sastoji i od velikog oplećka s vezenkom s plavim brutovima na leđima a na rukavima je po rubu velika čipka. Rukavi su podignuti mašnama na tufne. Ispod njega je košuljica od običnog platna, a pod vratom heklana kragna. Gore je svilena marama… Kad je o frizuri riječ Lea Marija je počešljana u veliku pletenicu koja se u Županji nosila do 1. Svjetskog rata i kratko nakon njega. Na prednjem dijelu glave su velne, a zadnji dio je upleten u 80 struka i pleten iz komada. Na rubu su upletena i prišivena dvoja četvorka, a preko pletenice s lijeve i desne strane je prišiven voronac. Pletenica je zakićena šumicom i cvijećem. Preko glave je lanac, a na ušima su obočići te medaljica na crnom plišu.
Mirjana Matijašević iz Novog Grada u nošnji koja se sastoji od košuljice s tri ušlingana motiva po pargaru i oplećak širokih rukava sa žutom svilom na rukavima i oko rukava u motivu cvijeća. Na leđima je marama, a pregača je žarko roze boje jorgan svile po kojoj su listići krpani živim bilim zlatom i ukrašeni pulicama sa strane. Kosa je skupljena u cursku pletenicu koja se sastoji od kuštre s prednje strane, a sa strane se nalaze svilene ružice.Preko glave je pet malih dukata ušitih na pantlici, a na ušima su dukati.
Irena Močilac iz Oprisavaca nosila je nošnju koja je po tradiciji nošena u svečane prigode ( Tijelovo, Velika Gospa) Rubina je napravljena od sedam pola sa širokim rukavima krpanim svilenim koncem katorito po tilu. Ćošak je krpan zlatom po tilu. Fertun je svileni ukrašen ganirima, a glava je počešljana u djevojačku kiku, zakićena dukatima šumicom i smiljkom. Na nogama sandale i bijele čarape. U rukama je, kao dio nošnje, Irena nosila ulagan ceker šarenicu, molitvenik, čelimak i krunicu.
Daria Kamenski Županja odjenula je nošnju staru preko 150 godina koja se nosila za velike svetka kao što su brašančevo i kirbaj. Nošnja se sastoji od velikog oplećka, po dužini rukava je vezen zlatom, a na kraju rukava je čipka svilena. Na oplećku ima maramu vezenu po šifonu, na njoj su cokne šlingane rukom i vezene zlatom. Pregača je od debele svile na grane, pojas vezen sa zlatom star preko 100 godina. U rubinu je usnivano tanko tkanje po kom je vezeno zlatom. Ispod rubine se nalaze još dvije rubine od tankog tkanja, a na nogama su sandale. Na glavi je rađena djevojačka pletenica ukrašena svježim cvijećem, šumicom i malim dukatima.
Marija Ferić Novi Perkovci prikrajina Đakovštine. Marija je ‘spremljena’ u svečano ‘ruvo’ u kakvom se išlo na misu na Urbanovo kad je zavjetni dan ovog kraja kojeg je opisala ovako: ”Prvo imam mala krilca s enklanim špicevima i raspljetom. Zatim krila sa štikanim kutišem i enklanim kolesima sa štikanim motivom. Ispod rubine je potkrilnica u 6 pola, ručno šlingani kutiš i kolesa s paucima. Pole spojene spljetom. Prutana rubina u 7 pola s kajišem šarenom svilom u lozu s cvijećem i jagodama. Pod rubinom su špicevi štikani po vapelu. Rukavi su prutani u dvije pole s tilenom kupovnom čipkom i kaišem šarenom svilom, upar s rubinom. Rukavi su svezani crvenom pantlikom, a ispod rukava je štikani oplećak malih rukava. Na ramenima jemali ćoško na kojem je svileni ćošak krpan šarenom svilom u ruše, a okolo je svilena čipka. O pojasu je tkanica tkana žutom svilom i ukrašena pulicama. Kajsijasti pregač debele svile s velikim granama i morem okolo. Oko vrata je jedan red malih dukata i dva velikih dukata, te mjedeni lanac s velikim dukatom. Na rukama stare šticne od bake, a preko ruke imam ubjerani ponjavac na leptire, molitvenik i krunicu. Na nogama kupovne čarape i sandale putranci.” I kod ove nošnje je točka na ‘I’ frizura koja se naziva Novoperkovačkom duplom flizurom ili duplom velnom. To je prednji dio koji se radi s vodom i masti te se i dan danas u selu tako češlja jer s modernim gelovima flizura ne bude tako lijepa, a nekada se i lakirala s bjelanjkom od jaja. Iza je cup, od njezine bake, pleten u tri coce od prave kose zakićen cvijećem od svile, šumicom i lancem.
Josipa Jagodanović iz Bartolovaca odjenula je rubinu s jednim krilima, jednim malim unterokom i 4 s velika šlingana unteroka te unterok gornjac koji je šlingani. Rubina je od sirove svile u 9 pola. Na sebi Josipa ima dva ganira, donji i gornji. Donji ganir je po rubu šlingan i vezen bijelom svilom. Gornji ganir ima opšlingane špiceve na kojima je cvjetni uzorak izveze bijelom svilom isti kao i na gornjem rubu ganira. Fertun je od tkane svile s velikim ganirom preko kojeg je zlatovez. Gore je Josipa obukla bluzu tkanu od svile, a na njoj je kragna bogato ukrašena zlatovezom i ogledalcima (čuvarima od uroka) te s pasicom od zlata. Ispod bluze je svilena marama s prandžama, a povrh svega bundica. Bundica je plišena s posebno ukrašenim pucetima. Na leđima je posebna kopča, sa strane raspori spojeni šnjiranim gajtanom koje krase 10 manjih i 1 veliko puce. Na glavi ima 12 coknova, po 6 sa svake strane, napravljeni od njene kose od koje je i kika. Ova mlada cura zakićena je smiljcima i zlatnim cvitovima te zlatnim lančićem na kosi, svilenim šticnama sa zlatom na rukama i sometom i grozdom pravih dukata oko vrata. U ušima ima dukate anđelaše.
Valeria Topić iz Velike Kopanice nosi nošnju koja se nekad nosila na svečanosti (procesije u crkvu Seca Isusova i Marijina). Sastoji se od bijele rubine na motive što su oduvijek nosile cure koje nose kip srca Isusova, što ujedno simbolizira samo bogatije cure. Motivi na ovoj rubini zaštićeni su pod UNESCO-m.
Ivana Stipić Pleternica bila je spremljena u noviji tip svečane paurske nošnje koja je karakteristična za cijelu Požešku kotlinu točnije iz Pleternice. Ovakva se nošnja nosila početkom 20. stoljeća. Sastoji se od oplećka širokih rukava šivanog od rozanca, 3 podsuknje, rifana krila za zatkom u boji. Na oplećku je marama svilenka s rojtama, složena u trokut, a uparena je sa svilenim fertunom. Na nogama su bijele kupovne čarape i cipele. Od nakita ima oko vrata plišanu traku ukrašenu s raznobojnim zrncima i biserima, u ušima naušnice morice, a na rukama narukvice šticle. Oglavlje je bilo pleteno u uski perčin s kintošima i ukrašen s pravim cvijećem, pleten od 33 pramena njene kose dok su manje pletenice (kintoši) od 15 pramenova. U rukama drži vijenac od ružmarina za na kape muškim svatovima.
Ana Bićanić iz Slatine obukla je oplećak ukrašen crvenim vezom, podrokljicu i košulju. Pripasala je tkani frtun i kacabaljku ako bude hladno. Kosa je spletena u pletenice i spletnik te ukrašena cvijećem. Na rukama su joj belenđuke, a na nogama štrimfe i počne. U rukama nosi molitvenik, krunicu i svijeću.
Tihana Domačinović iz Županje u svečanoj nošnji koja se po tradiciji nosila za Uskrs, Brašančevo i sve veće blagdane. Sastoji se od košuljica iz jednog dijela preko koje je stavljen mali oplećak – švapski, na kojeg su prikačeni nadigači. Na donjem dijelu nosi tri šlingane podsuknje i šlingani uterok, rubinu i a na gornjem dijelu veliki oplećak. Opasana je vunenom valjanom tkanicom, a oko vrata je marama vezena svilom. Zapreg je od dvije pole četvorkove svile. Kad je o frizuri riječ- djevojačka pletenica je skupljena u košaricu zakićenu muškatlima i šumicom. Oko vrata su tri reda velikih i jedan red malih dukata.
Foto: Nikola Zoko
