Kad ste u Vidu, nedaleko od Metkovića potražite Etno Kuću Ilić. Do nje vodi markacija puta, ali i ruke žitelja koje pokazuju smjer kojim se trebate kretati. Svi pozaju legendarnog Juru koji je uz svoju obiteljsku kuću smjestio pravi mali muzej pričajući priču o načinu života u ovom kraju. Kuća je ugodna i topla, a eksponati toliko zanimljivi da poželite o svemu čuti priču. Zato – u Etno kući Ilić zaboravite na vrijeme.
Sve je počelo jednom preslicom iz 1745. godine
Jure Ilić svoju je zbirku počeo graditi iz ljubavi prema preslicama. Danas ih ima oko četiri stotine, a upravo je taj predmet postao polazište za upoznavanje mnogo šire priče o životu na hrvatskom prostoru. S vremenom su u zbirku stigli predmeti iz različitih krajeva Hrvatske, od kojih svaki otkriva ponešto o ljudima koji su ga izrađivali i upotrebljavali. Prva preslica koju je Jure Ilić prikupio bila je obiteljska. Potječe iz 1745. godine, a u njegovu je obitelj stigla 1861. godine. Upravo je ta preslica, prema njegovim riječima, najstarija u Hrvatskoj. Njezina priča označila je početak kolekcionarske strasti koja je s vremenom prerasla u veliku etnografsku zbirku.
“Preslica je nekada bila mnogo više od predmeta koji je služio za predenje. Pratila je ženu u svakodnevnom radu, a imala je i posebno mjesto u običajima. U prošlosti se djevojke nisu udavale bez preslice koja je osim uporabni, bila i predmet koji je govorio o obitelji iz koje dolazi” – uvodi u priču o zbirci Ilić dodajući kako ga je upravo ta povezanost predmeta i ljudi privukla. Kada je počeo skupljati preslice, počeo je prikupljati i druge stare stvari. Svaki novi predmet otvarao je pitanje kako se nekada živjelo i čemu je služio. Tako je zbirka postupno rasla, a s njom i potreba da se sačuva što više tragova svakodnevice koja je s vremenom nestajala iz suvremenih kućanstava.
Drvo koje otkriva razlike među hrvatskim krajevima
Zbirka Jure Ilića smještena je u dvokatnicu u kojoj su eksponati izloženi na poseban način. Za razliku od nekih drugih etno kuća koje smo posjetili, u ovoj nema mirisa plijesni, prenatrpanosti interijera. Kako nam kaže ljubazni domaćin izložio je u prostor 80 % svoje zbirke želeći posjetiteljima stvoriti ugodu prilikom razgledavanja. Predmeti koji su grupirani pričaju tako priču s područja cijele Hrvatske. U njima se prepoznaju različiti ukusi, dostupni materijali, lokalne vještine i odnos ljudi prema stvarima koje su ih okruživale. Ilić pritom posebno ističe razlike među regijama. U Podravini su voljeli ukrašavati predmete, dok su se u središnjoj Hrvatskoj izrađivali drveni predmeti čija je ljepota bila razlog za ponos. Ljudi su se, kaže, znali natjecati čiji će predmet biti ljepši. Među izloženim predmetima nalaze se i sjeckalice za duhan, alati za runjenje kukuruza, mlin za kukuruz te vodiri koje su kosci nosili oko pasa. U vodirima se držala voda, a uz njih se nosilo i brusno kamenje za oštrenje kose.
Kuhinja u kojoj ništa nije bilo bez razloga
Posebno zanimljiv dio Etno kuće Ilić čini prostor uređen tako da dočara nekadašnju seosku kuhinju. Ovdje su drvene zdjele, lopari za kruh, posude i drugi predmeti koji su se svakodnevno upotrebljavali u kućanstvu. Tu je i ognjište, sačuvano tako da posjetitelji mogu vidjeti kako je nekada izgledao taj dio kuće. Stara krušna peć nalazila se nešto više, s druge strane. Budući da je s vremenom propala, Ilić je sačuvao i sanirao dio koji svjedoči o njezinu nekadašnjem postojanju, dok je dotrajali donji dio morao obnoviti. Takvi zahvati pokazuju koliko je truda potrebno da se stari prostor predstavi posjetiteljima, a da se pritom ne izgubi veza s njegovom izvornom namjenom.
Stari namještaj traži strpljenje
Ljubav prema starim predmetima u Etno kući Ilić ne završava njihovim pronalaskom. Mnogi predmeti zahtijevaju čišćenje, popravke i pažljiv pristup kako bi se mogli sačuvati i izložiti. Ilić navodi primjer dijela zbirke koju je prikupio pokojni profesor Jurić iz Metkovića. Nakon njegove smrti, obitelj je dio predmeta ustupila Iliću, a među njima je bilo mnogo drvenih predmeta koji su prethodno bili obojeni smeđom bojom. Uklanjanje tog premaza zahtijevalo je mnogo vremena i rada kako bi se ponovno mogao vidjeti njihov izvorni izgled. Na prvom katu Etno kuće nalazi se replika seoske i gradske spavaonice o čijim krevetima domaćin priča priču.
“Stari krevet nije samo drveni okvir. On pripada nekadašnjoj spavaćoj sobi, obitelji i načinu stanovanja. Njegovim očuvanjem ostaje sačuvan i dio priče o tome kako su izgledali prostori u kojima se živjelo. Svi kreveti koji se nalaze u ovom interijeru bili su odbačeni i ja sam ih zaista spasio” – kaže nam domaćin
tekst: Alma Premerl Zoko
foto: Nikola Zoko