Iza Teatra Rugantino njegova je 20. godina postojanja, čime se može pohvaliti malo neovisnih teatara u Hrvatskoj, toliko zaposlena i užurbana da prave proslave 20. rođendana početkom godine nije ni bilo, odnosno nije stiglo biti. Sad na kraju
godine, kad se obično svode svi računi, možemo bez razmišljanja ustvrditi da je ova okrugla godina bila izuzetno uspješna godina za Teatar Rugantino.
Aktualna predstava “Za umrijet od smijeha” (Teatar Rugantino u koprodukciji s Kazalištem Planet Art), osvojila je i publiku i kritiku, vidjelo ju je do sada više od 12.000 ljudi i ide prema 70. izvedbi, a na velikoj ljetnoj turneji, gostovala je u čak dvadesetak mjesta.
U proljeće je održana zagrebačka promocija monografije “Hod po rubu, s Ivicom”, o osnivaču Teatra Rugantino i glumačkoj legendi Ivici Vidoviću. Sedam godina je na njoj radila, uređivala je, prikupljala materijale, a dijelom pisala i tekstove Vidovićeva supruga, glumica Gordana Gadžić, danas i umjetnička direktorica i producentica Teatra Rugantino koji je i suizdavač monografije uz Školsku knjigu.
U ljeti su uslijedile promocije monografije na Osječkom ljetu kulture, Splitskom ljetu, Motovun Film Festivalu te u Visu i Komiži, a u jesen je održana i promocija na našem najvećem sajmu knjiga, Interliberu.
Nova predstava “Sirena i Viktorija” Od početka listopada, tiho i samozatajno, priprema se u Rugantinu nova predstava, djelo Rusa Aleksandra Galina “Sirena i Viktorija“. Za sada ćemo samo otkriti da se radi o raskošnoj komediji zabune koja se poigrava erotskim fantazijama dviju glavnih junakinja. Sasvim u Rugantinovom stilu – puno smijeha uz snažnu pozadinsku poruku o moralnom slomu u vremenu tranzicije koja nikako da prođe – publici se priprema poseban kazališni užitak. Svečana premijera predviđena je za 20. siječnja,
a prva sljedeća izvedba 24. siječnja u Maloj dvorani KD Lisinski.
U “Sireni i Viktoriji” glume dobitnica Zlatne arene u Puli 1986. Gordana Gadžić, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta 1994. Dubravka Ostojić (megapopularna ’Grospićka’ iz jednako tako popularne TV serije “Naša mala klinika”) te dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za 2016. – Mladen Vasary. Redateljska palica u rukama je beogradskog kazališnog redatelja Filipa Grinvalda, kojem je ovo prva režija u Hrvatskoj. Detaljnije informacije o novoj predstavi u sljedećoj medijskoj objavi.
20 godina Teatra Rugantino
20 godina uspješnog i kontinuiranog rada činjenica je kojom se može pohvaliti malo neovisnih teatara u Hrvatskoj, a upravo svoja dva kazališna desetljeća proslavio je Teatar Rugantino ove, 2018. godine. Dramski pisac Davor Špišić potpisuje u monografiji “Hod po rubu, s Ivicom” gotovo kompletan tekst o Teatru Rugantino na pedesetak stranica, pa i ovdje kratku priču o 20 godina Rugantina započinjemo njegovim riječima iz monografije: – Hrvatskom praizvedbom drame “Ay, Carmela” (nakon nultog projekta u jesen ’96., izvedbom Gavranove monodrame “Bit će sve u redu” u koprodukciji s
Kerempuhom) 14. siječnja 1998. u Zagrebu je službeno pokrenut Teatar Rugantino.
Osnovana je gerilska baza iz koje su se Gadžićeva i Vidović otisnuli na pučinu (nemajući vlastite scene lutalaštvo im je već i logistikom bilo upisano) beskompromisnog stava o tvrdom štavljenju morala i ljudskosti. Špišić emotivno i nadahnuto opisuje i kako je izvedba “Ay, Carmele” izgledala iz publike: – Sjećam se kako je predivno bilo sjediti u toploj kazališnoj tmini, zaštićen i slobodan, dok Ivica i Gordana mahnitim glumačkim i ljudskim htijenjem otkupljuju duše svih nas. Dok smo ih gledali širom razrogačenih očiju, strepeći nad njihovim ogoljelim nebranjenim bićima, srca su nam bila puna kao katedrale. Jedva smo čekali da oni tamo gore na sceni odžive posljednji elegični takt “Ay, Carmele” pa
da skočimo na noge, da se mi njima naklonimo i plješćemo im dugo, dugo u noć… ako treba i do sudnjeg dana.
Pljeskalo se Rugantinovim predstavama neprestano u ovih 20 godina. Kako uopće svesti
dvadesetogodišnji uspjeh jednog malog, neovisnog, ali hrabrog i ustrajnog teatra, u nekoliko rečenica ili odlomaka? Počevši s time da je Teatar Rugantino relativno malo bio prisutan u Zagrebu, zbog nepostojanja vlastitog scenskog prostora, no zato su ga obilježila gostovanja u Hrvatskoj i regiji (ali i u SAD-u i Kanadi). Rugantinove predstave izvođene su u svim kazališnim centrima u Hrvatskoj, ali isto tako i u najmanjim mjestima gdje kazalište rijetko ili nikad ne dolazi. Bio je prvi hrvatski teatar koji je poslije rata (2000. godine) odigrao predstavu u Beogradu (“Ay, Carmela” u Ateljeu 212), a zatim i u najvažnijim kazalištima Srbije, Bosne i Hercegovine, kao i Crne Gore. Teatar Rugantino sudjelovao je na svim značajnim festivalima u Hrvatskoj – Marulovim danima u Splitu, Festivalu glumca u Vinkovcima, Danima satire, Splitskom ljetu, Zadarskom kazališnom ljetu, ali i na festivalima u inozemstvu, posebno u zemljama iz okruženja (Joakim Interfest, Bihaćko ljeto, Zeničko proljeće, TKT Fest u Tuzli, Pozorišni maraton u Somboru, HAPS u Herceg Novom, Tivtu, Podgorici…). Odigrano je više od 1700 izvedbi. Glumci, pisci i sam Teatar dobitnici su nekoliko nagrada u Hrvatskoj (Dani satire, Hrvatskog glumišta, Bobijevi dani) i inozemstvu (Nikšić, Banja Luka, Mostar, Doboj).
Predstave Teatra Rugantino koje treba izdvojiti (krenemo li unatrag od najnovije): “Za umrijet od smijeha” Christophera Duranga, “Život je čudo” Ivice Ivaniševića, “ThisCasting” Mirana Kurspahića, “Terapija” Jordana Cvetanovića, “Bog masakra” Yasmine Reze, “Sa’će Božo, svaki čas” Ivice Ivaniševića, “Antigona u New Yorku” Janusza Glowackog, “Uho, grlo, nož” Vedrane Rudan, “U sjeni Green Hilla” Joška Božanića, “Ay, Carmela” J. S. Sinisterre.
Ovi odlomci pripadaju službenom životopisu Teatra Rugantino. No, ono što je najvažnije od svega je ono što je publika ponijela kao sjećanje s naših predstava… Je li to glumačka nadahnutost i bravuroznost Ivice Vidovića i Gordane Gadžić iz “Ay, Carmele” koje spominje Špišić u svom tekstu, ili je to prepoznavanje nostalgije i frenetičan pljesak publike s one strane oceana nakon nezaboravnih izvedbi Ivice Vidovića i Ljubomira Kapora u također nezaboravnoj predstavi “U sjeni Green Hilla”?
Prva glavna uloga Filipa Vidovića, nasljednika Ivice Vidovića i Gordane Gadžić, koji je već krenuo zvjezdanim glumačkim stazama, u Rugantinovoj “Mojoj nuklearnoj ljubavi”… Neka druga scena ili pitanje koje smo postavili s dasaka koje život znače, a ostalo je u vama?
